Tambure proizvedene u radionici Campanera rezultat su višegodišnjega istraživačkoga rada na području nastanka i rasprostiranja zvuka. Taj rad je zasnovan na primjeni stečenih znanja iz područja rezonancije drveta i akustike kao znanstvenih disciplina u kombinaciji sa odabirom materijala i primjenom tehnika gradnje, odnosno iskustava vrhunskih glazbenih stručnjaka iz područja tamburaške glazbe i graditelja tambura.

Sve Campanera tambure u nizu od prime, bas prime, kontre, čela i basa posjeduju uredan alikvotni niz sa izraženim formantima. To im omogućava zvučnu izražajnost, razgovorljivost, postojanost, pa i prednosti kod solističkih izvedbi uz klavir, gudalačke instrumente, mandoline, gitare i sl. Osim folklornog ugođaja, orkestralno sviranje omogućava maštovitim glazbenicima, ali i vrhunskim umjetnicima, proizvesti na sceni spektar boja zvuka koji svojom toplinom, volumenom i briljantnošću u suzvučju stvaraju poseban ugođaj kako u živo tako i upisom na nosačima zvuka.

Gitare Campanera - Lorem Ipsum je jednostavno probni tekst koji se koristi u tiskarskoj i slovoslagarskoj industriji. Lorem Ipsum postoji kao industrijski standard još od 16-og stoljeća, kada je nepoznati tiskar uzeo tiskarsku galiju slova i posložio ih da bi napravio knjigu s uzorkom tiska.

Taj je tekst ne samo preživio pet stoljeća, već se i vinuo u svijet elektronskog slovoslagarstva, ostajući u suštini nepromijenjen. Postao je popularan tijekom 1960-ih s pojavom Letraset listova s odlomcima Lorem Ipsum-a, a u skorije vrijeme sa software-om za stolno izdavaštvo kao što je Aldus PageMaker koji također sadrži varijante Lorem Ipsum-a.

Provjereni materijali vrhunske kvalitete za najviša zvučna ostvarenja!

Bilo da se radi o egzotičnim materijalima – palisanderu, javoru, trešnji ili pak smreci – lještarci i slično, svako drvo posjeduje sebi svojstvene karakteristike i specifičnosti.

Poznavajući osobine drva i njihovu prilagodljivost s drugim vrstama, uz profinjeno ugađanje, rezultira glazbenim instrumentima za vrhunska dostignuća.

Razgovor s Marinkom Žeravicom, graditeljem tambura na relaciji Đakovo-Mainz.
Razgovor je održan u svibnju 2008. godine.

Kranjčević: Ljudi te ne znaju. Poznaje te nekoliko ljudi, pa bi prema tome trebao reći koju riječ o svojim tamburama i po čemu su one specifične. Slažeš sa mnom?

Žeravica: Specifične su u prvom redu po čistoći tona, po toplini koja je na određeni način praćena u razvoju zadnjih godina od ljudi poput prof. Marijana Makara i naše tamburaške legende Marka Benića. Od mlađeg naraštaja su tu primjerice prof. Pere Ištvančić, koji je djelovao donedavno u Ladu, a sada je u HRT-ovu orkestru. Isto tako, praćena je i od ljudi koju su se bavili gradnjom, kao Andrija Franić, u kojega imam veliko povjerenje i s kojim na jedan način razvijam svih ovih godina taj ton. A jedna od markantnijih osoba je Mario Zbiljski iz Slavonskih lola s kojim sam isto tako u jednom segmentu razradio neke detalje i dobivao reference.

Osim toga, ljudi od kojih sam ja učio su vrhunski svjetski majstori, kako u svijetu gitara, tako i gudaćih instrumenata i upravo projekti koje sam započeo prije nekih 10-12 godina rezultiraju danas u tim tamburama. Slušajući ton instrumenata, primjerice violončelo jednog Grancinija vrijedno 300-350 tisuća eura, koje je staro oko 300 godina, pa onda recimo violončela i violine graditelja Steinera, koji je čuven u svijetu, i koje vrijede između 100-150 tisuća eura.

Jednostavno, imao sam sreću naći se u svijetu tih ljudi koju su restaurirali te instrumente. Osjetivši moju ljubav prema gradnji zvali su me u radionice kako bih dobio određenu tonsku mjeru. Tako sam bio počašćen, kada je restaurirano to Grancinovo violončelo filharmonije iz Bamberga slušati dok čovjek svira dva sata za mene kako bih osjetio ton. Naravno da onda čovjek dobije sasvim jednu drugu viziju. Lakoća izražaja, razgovorljivost instrumenta, koja je jako bitna, tonska amplituda koja nakon pobudnje glasnjače, tj.pobuđaja preko konjića, rezonira u zvučnoj kutiji. Znači trebalo je definirati zvučnu kutiju da dobijemo čist ton, da se ostvari ton sa sazvučjem. I kada se to optimira, onda to funkcionira isto kao i jedan orkestar. I upravo je to ono što je specifično za moje instrumente, dakle jedan slijed radnji koji se poklopio u toj zvučnoj kutiji. To bi bio taj zvuk.

Kranjčević: Znači, ton je ono što, po tvom mišljenju, tvoje tambure izdvaja od mase drugih tambura. Ton, dakle?

Žeravica: Ta kvaliteta, ta čistoća i sposobnost izražaja. Specifičnost instrumenata je i u tome da u velikom prostoru instrumenti nose daleko, odnosno sposobni su pobuditi frekvenciju u najudaljenijim točkama istovremeno, dok se svira, što kod nekih donosi zabunu, koji nisu navikli imati takav instrument u ruci i kažu „traže mastan ton“ koji nije čist, jer jedan instrument sa čistim tonom ne dozvoljava greške, on odmah javi sve. Kažu da im je teško svirati takav instrument, jer je teško držati cijelo vrijeme koncentraciju. Naprotiv, takav instrument ne napreže i ne umara nego olakšava umjetniku da se izrazi.

Često puta je potrebno poraditi na opuštanju desne ruke od krutosti u toku trzaja, kako bi trzalica što egzaktnije i što mekše dotaknula žicu. Time prestajemo biti radnici na tamburi i počinjemo muzicirati kao umjetnici, što i je naš konačni cilj.Netko kaže da se taj ton ne karakterizira kao tamburaški, da je to više gitarski ton. Ja se ne bih složio s tim.

Tamburu moramo definirati kao instrument koji ima svoje gabarite, svoju formu, radi se iz određenih vrsta drva, ima specifičan štim i specifičnu menzuru, i kada jedan instrument to sve poprimi, kako ćemo definirati ton njegove zvučne kutije... Mislim da to razlikuje klasu majstora od klase majstora. Znači, po tome se razlikuju radionice. Kvalitet jednog majstora je sposobnost ponavljanja kvalitete tona i to se cijeni, to se plaća. Ako je majstor sposoban na jednom nivou, kada dosegne svoj zenit, ponoviti učestalo taj ton, to znači da je dosegao određena znanja, da se može nositi na tržištu sa svima.

Ali ja imam osjećaj da još nisam dosegao ono što mislim da će mene ispuniti. Ovo sada je nešto što sam ja donio u početku kao prijedlog ljudima da vidimo, da se odmjerimo i da dobijem reference od svakog od njih, jer ja ne želim raditi masovnu proizvodnju, nego želim raditi instrumente koji će biti krojeni za osobu. Znači, za mene je bitno prije nego što proizvedem instrument kao produkt i ponudim, upoznati čovjeka, dobiti inspiraciju i ugoditi toj osobi kako bi se ona mogla maksimalno i apsolutno identificirati s tonom, pronaći sebe i ponuditi svoju glazbu kao umjetnost koja bi se drugima svidjela.

Recimo, tu postoji razlika u odnosnu na one koji rade serijske instrumente, koji kažu „Ja radim 10 ili 20 instrumenata. Dođi pa si odaberi koji ti odgovara. Možda se dogodi ta ti jedan odgovara bolje od ostalih.“ Ja ne gledam proizvodnju tako, ja recimo ulazim u proizvodnju jednog instrumenta sa osnove poznavanja drveta. Znači ako sam upoznao osobu i dobio od nje signal, moram znati prilagoditi prije same gradnje set materijala koji će odgovarati postizanju ton koji naručitelj želi.

Netko traži instrument koji, kaže, ima šus, koji ima ton koji, za njega bitno, nosi u prostoru, ali ide nauštrb volumena, nauštrb boje i nekih drugih elemenata. Ja recimo mogu raditi takve instrumenta, ali izbjegavam upravo zbog toga što je to prolazna faza u životu jednog graditelja. Kad radim instrument, ja isto gledam da taj instrument može služiti čovjeku tokom njegova (životnog) radnog vijeka, da ne mora tražiti novo rješenje. Ili da se usavršavamo, da mi dade reference, pa da idemo korak dalje, kako on napreduje.

Kranjčević: Znači ovako, dođe svirač kod tebe, sa specifičnim zahtjevima. Ti si to u stanju ispoštovati?

Žeravica: Do sada se pokazalo - da! Ja nisam napravio puno instrumenata i ne hvalim se količinom, kao što neki kažu: „Radio sam u firmi koja proizvodi toliko i toliko instrumenata mjesečno. Za godina dana se nakupi...“ Recimo, imao sam jednog kolegu koji je rekao da je godišnje izlazilo tisuću i nešto instrumenata iz radionice u kojoj je radio. Ja nisam taj. Ja idem ciljano na ono što želim i do sada se dogodilo da se sve to ostvarilo što sam poželio, ali kažem, jako vodim brigu o tome da mogu proniknuti u duh osobe, da bih mogao to dosegnuti. To se ne može dobiti ako čovjek ne može stvoriti afinitet s osobom, da se jednostavno druže, da jedan drugom odgovaraju.

Znači, ja bih trebao tebe osobno, Darko, doživjeti na tvom radnom mjestu, kako funkcioniraš, trebao bih se družiti s tobom da proniknem u tvoje navike, da jednostavno uđem u tvoj mentalni sklop, ali isto tako i da pokušam osjetiti kako ti sviraš, kako ti rukom ideš prema žicama i kako formiraš ton ne bih li ti mogao napraviti odgovarajući instrument, jer drugačija ga ne mogu dobiti.

Kranjčević: Dobro, za prosječnog čitatelja to zalazi u domenu nadnaravnog.

Žeravica: E, to je to! To je taj problem. To nije nadnaravno.

Kranjčević: Kažem, za prosječnog slušatelja.

Žeravica: Ja moram tako, ako želimo vrhunski raditi. U biti, ja želim raditi vrhunske instrumente. Mogu napraviti pokoji školski, ili što ja znam, ako radim neki pokus, ali to je za mene onda gubljenje vremena.

Kranjčević: Hajdemo sad čisto zanatski! Materijali su materijali koje uglavnom svi drugi upotrebljavaju?

Žeravica: Pa, isti su. Dobro, stručnjak mora poznavati materijal sa njegovim specifičnim karakteristikama.

Kranjčević: Da, ali ne izmišljaš toplu vodu. Dakle, leđa javor, glasnjača smreka...

Žeravica: Može biti egzotično drvo, može biti orah, može biti trešnja. Recimo, ljudi su isto pričali da se ne može iz trešnje napraviti instrument. Ja radim sa trešnjom, bio sam šumar, radio kao šumarski tehničar u okružju u kojem sam živio. I pokazalo se da se iz trešnje mogu napraviti vrhunski instrumenti i u gudaćem svijetu. To je provjereno drvo koje ima jednu čarobnu boju. I upravo, čini mi se, kaže Marko Benić za jedan E-brač da ima ugođaj, da je ugođen mentalnom sklopu onog područja u kojemu on živi – Srijemu. A mi Slavonci isto nismo daleko.

Kranjčević: Isti je zrak i s jedne i s druge strane Dunava.

Žeravica: Ista je kemija. Znači, čovjek to nosi u sebi. Ja sam odrastao u Đakovštini, ja nosim taj ton u sebi. I mislim da nismo daleko od toga, da smo došli do jednoga ostvarenja. Svi zajedno, ne ja sam! Znači, vi koji svirate i ja koji gradim. Ja moram dobiti od vas reference da bih mogao u biti uvoditi takav ton. E, sad! Gdje nastaje zabuna kod tih instrumenata? Recimo, na svjetskoj scenu su cijenjeni instrumenti koji imaju viskobriljantan ton da bi mogli svirati i ozbiljnu glazbu. Folklor je samo jedan segment. Evo upravo ovih dana se radi na tome da se u folkloru pokaže koliko ti instrumenti nose i u tom svijetu. Da bi naš glazbenik mogao izaći na svjetsku scenu...

Ja sam pet godina radio u Mainzu jednom orkestru i primjetio sam da ako čovjek želi izaći i ponuditi svoj produkt kao glazbenik, mora biti spreman izdržati sve udare, ali i ostvariti sva očekivanja publike. Znači, mi moramo instrument, koji se proizvede, prilagoditi svjetskim standardima tona.

To što mi ovdje kažemo „To je naše autohtono“... Da, ali jesu li svi majstori radili te instrumente tako? Ja, recimo, imam spoznaje i shvatio sam da je majstor radio školske instrumente da bi ih prodavao i živio od toga, plaćao svoje obaveze, i pronalazio vrhunske glazbenike za koje je radio majstorske radove. Znači, tih majstorskih radova nema puno na tržištu i nisu rađeni svaki dan. Nema čovjek uvijek istu inspiraciju. „E, sad ću ja raditi seriju od 100 tambura od kojih će sve bit vrhunske.“ Za to se nema vremena u jednoj godini. U jednoj godini, recimo, ja mogu proizvesti, ako radim vrhunske gitare, kao što je Viktorova, pet ili šest komada, ne više. I to ako radim u seriji tako da određene zahvate ne čekam dugo. Dakle, radim nekoliko instrumenata ali se to protegne kroz pola godine. Isto tako i tambure.

Kranjčević: Od tambura radiš sve? Basove?

Žeravica: Bas je definiran. Međutim, sad do snimanja moram još završiti bas.

Kranjčević: Primove radiš? Bračeve?

Žeravica: Od prime, preko bračeva, čela, bugarije, do basa.

Kranjčević: Znači, bas je definiran?

Žeravica. Bas je definiran. Imam jedan rezultat koji se nalazi u jednom orkestru i on se pokazao izuzetan i to je jedno rješenje koje se proteže od prime do basa.

Kranjčević: Zaokružio si cjelinu. Kada si počeo raditi?

Žeravica: Prvi radovi su nastali, tamo negdje, inspiracijama u toku rata, kada sam počeo raditi u Tamburaškom orkestru u Mainzu. Radio sam prve reparature i tada sam učio prve korake od Andrije Franića. Kada je vidio tu ljubav, rekao je: „Nije to teško, samo moraš otići u jedan svijet apstrakcije, malo razmisliti apstraktno. Interesantno je to. Probaj se malo pozabaviti.“ Da bih ja napravio prvi prim! I kad sam ga donio, tada još nisam znao kotirati, nisam znao odrediti menzuru, došao sam kod Andrije da mi odredi menzuru, i kad je sastavio, ostao je svirati dva sata na tom primu i rekao: „Interesantno, nikad nisam mogao zamisliti da takav ton proizvede trešnja. Mi svi bacamo trešnju u stranu i preferiramo javor.“ I zanimljivo je da taj prim i dan danas funkcionira i jedan je od nosilaca u ovom projektu. Znači, već taj prvi korak je bio dokaz da sam razumio što je Andrija objasnio.

Kranjčević: Jesi li ti svirac?

Žeravica: Pet godina sam svirao čelo u orkestru, a po potrebi sam svirao primove, bračeve... Sve osim kontre.

Kranjčević: Dakle, tamburaš si i po genetskom kodu, a tamburaš si i po definiciji. Materijali? Kako se snalažiš s njima?

Žeravica: Materijale nalazim u trgovinama koje se bave isključivo time. Time se ne gubi vrijeme.

Kranjčević: Znači: provjereno, suho...

Žeravica: To su profesionalci koji imaju provjerenu robu, koja ima određenu vrijednost, i kad se koristi takav materijal, onda i zvuči. Ja osobno sam završio srednju šumarsku školu, radio sam kao šumarski tehničar. Studirao sam jedno vrijeme drvnu industriju i upoznao drvo kao obradivi materijal. Sa drvetom sam na ti, i sa drvetom radim kao sa živom materijom. Znači, da bi čovjek mogao dobiti optimume, mora sa drvetom i sukladno tome postupati, jer je drvo za sebe » živo biće »,pa i u procesu prerade.

Kranjčević: Sad, radiš trešnju, javor... Koliku i kakvu ulogu imaju ti materijali? S kojim materijalom si najsretniji, najzadovoljniji? Koji materijal proizvodi najbolji ton po tvom ukusu? Koja kombinacija materijala?

Žeravica: Ja radim isključivo na želju onoga koji naručuje instrument.

Kranjčević: Znači, u principu je svejedno jer je ton od bilo kakvog materijala vrhunski?

Žeravica: Različitim materijalima dobijemo drugu boju, ali ton mora biti izgovorljiv, mora imati boju, zvučna kutija mora imati sposobnosti da proizvede to sve, da imamo cjelovit alikvotan niz, da svi formanti koji su u tom nizu izađu van onako kako trebaju, da bi se dobilo određeno određeno trajanje i da bi se moglo ostvariti u zvučnoj kutiji u ukupnom sazvučju.

Kranjčević: Ne moraš otkriti što i kako, na kraju krajeva, to se ne radi, nego jesi u gradnji tih instrumenata dolazio do nekih svojih patenata, zaključaka koje si primijenio u gradnji tih instrumenata? U principu, zanimljivo mi je to zbog toga što kažeš da su sve tvoje tambure, kojih ne praviš puno, ujednačene.

Žeravica: Tako je. Imam instrumenata iz oraha, iz vrbe, iz javora, iz trešnje i iz egzotičnih drva. Jedan od takvih primova sam donio ovamo (na intervju, op. tr.). Rađen je po uzoru na Bocana. Tu se osjeti razlika moći tog drveta, kakvu moć ima da proizvede i na koji način da rezonira s tim tonom. A to se očituje u kvaliteti tog briljanca. Što znači da onaj instrument koji ima kvalitetnije drvo, više i košta. Više se mora obratiti pažnja u gradnji da bi se dobilo to što se očekuje.

E, sada! Naravno da s godinama dolaze i iskustva: na koji način optimirati to sve, da svi sastavni elementi zvučne kutije, znači stranice, glasnjača i pod, funkcioniraju tako da se može ostvariti ta razina tona. Negdje se treba zaustaviti, negdje se treba osloboditi, što ovisi o onome što naručilac želi. Znači, netko želi isključivo ton koji izlazi maksimalno van, ali da nema neki veći dinamički pomak. Netko želi manje volumena i želi suhi ton, koji ima svoju namjenu. Ja gledam to tako da moramo obratiti pažnju na ton koji se ostvaruje u orkestru. Da bismo ugodili tržištu i publici, moramo biti prepoznatljivi po boji, po ljepoti koja će biti interesantna i goditi toj publici.

Znači od diskanta, od prime do basa, mora se sve poklapati kao kad odsviramo s dvije ruke na klaviru. I ako tada to štima, onda je to to. Evo, sad recimo ova snimanja... Snimanja se ne rade prvi put. Ne znam koliko je već bilo, pet ili šest godina je prošlo kako smo radili u Ladimirevcima jedan projekt koji je organizirao Zbiljski i tada se već pokazalo da to funkcionira, i to tako da tambure staroga načina, tradicijskog načina izrade, ne izlaze voluminozno sa ovim tamburama, što znači da jedan bas biva prekrivan od kontre i od čela tako da ne može izaći. Te frekvencije jednostavno ne štimaju. One mogući ići, ali to nije ono maksimalno ostvarenje koje treba postići.

I što se događa? Primovi koje radim su toliko moćni da prekriju ove tradicijske, jer njihov alikvotni niz nije toliko uredan da bi se sve moglo registrirati. Problem je osim toga u intonaciji. Kad zatrzamo na praznoj žici, a pogotovo kada sviramo na oktavi, obično svi ti instrumenti imaju mutan, nedefiniran ton, i problem ga je ne samo dosegnuti umno, nego i ugađati, a to ste svi vi na terenu osjetili, koji ste puno duže u glazbi od mene.

Moji instrumenti sa jako malim angažmanom desne ruke daju maksimalno van. Jedino je prisutan problem prilagodbe ljudi koji su navikli na tradicijske instrumente, jer oni jednostavno ne čuju sebe dok sviraju. Kada napravimo tako da poslušaju snimke ili da poslušaju drugog na toj tamburi, onda je to sasvim druga slika. Osim toga kod tradicijskih tambura je jako bitno bilo angažirati cijelu desnu ruku da bi se ton dobio van, a uglavnom se čuje osnovni ton koji je krupan i djeluje moćno, no međutim, na tonskoj vrpci on ne izlazi tako moćno.

To je poznato i specifično kod niže frekventnih instrumenata i upravo je ta zabuna što neki smatraju da su moji instrumenti presvijetli i, kako kažu, staklastog tona. Na tonskom zapisu su oni krupniji i tamniji. I taj briljanc koji imaju je samo dokaz kvalitete i klase instrumenta. Jedan vrhunski vodeći instrument mora na prvoj žici imati melodičan, živi ton koji, prema oktavi i raste bez deformacija i upravo kao i na tonskoj ljestvici zvuci.

Kranjčević: Čekaj, probaj definirati taj briljanc.

Žeravica: To su viskotonci u alikvotnom nizu. Mi u jednom alikvotnom nizu imamo negdje oko šesnaest sastavnih elemenata, sa svim sonancama i asonancama. I sad, da bi jedan gulaš bio dobar, moramo mu dodati sve. I papriku, i bibera, i feferonu, i čili... (smijeh) Tako i tu. Jedan od kolega je to išao tako daleko definirati da je jednu kontru snimao i onda ju trodimenzionalno analizirao i zaista je pronašao da su ti alikvoti tu prisutni.

Kranjčević: Znači ti gradiš tambure nekih petnaestak godina?

Žeravica: Pa, tako, taj projekt traje zadnjih petnaestak godina.

Kranjčević: Osim tambura radiš i gitare?

Žeravica: Da, gitare sam uzeo raditi zato što sam radio taj posao u jednom od čuvenih ateljea. Atelje Hopf je jedan od najjačih u svijetu. Inače, usuđujem se reći, ja gajim tradiciju tradiciju hrvatske gradnje. Upravo u Taunussteinu je radio u radionici u kojoj sam bio na početku mog djelovanja, i preuzeo od majstora Musulina, gospodin Keresskeny. Gospodin Keresskeny je bio čuveni svjetski majstor i mislim da sam treća ruka hrvatskog graditeljstva na tim prostorima.

Gitara je nešto što je svjetski produkt i mene to nije toliko zanimalo kao ostvarenje, koliko sam želio dokazati svoje majstorstvo na tom području. Recimo, prva gitara koju sam uopće napravio za šegrtski ispit bila je procijenjena na pet tisuća eura. Druga gitara koja je bila za majstorski ispit je gitara koju je magistar Vidović procijenio na osam tisuća eura i ostavio za sebe.

Znači, ja sam napravio nekoliko gitara u toj klasi i zadovoljio sam time ono što sam želio. Vidović je ostvario nekoliko CD-a, prošle godine je dobio dva Porina i to na području hrvatskog folklora. Radio je naše skladatelje i svoje osobne kompozicije i mislim da smo time napravili puno, da smo pomakli neke stvari i počeli stvarati nešto što je hrvatski produkt. Inspiracije hrvatskog folklora unijeti u svijet klasike i još uz to da se to drugima u svijetu svidi.

Sad bih se rado vratio na tamburu, zato što mislim da tonsko ostvarenje u zvučnoj kutiji gitare ima dubokih veza sa tonskim ostvarenjem jedne tambure. Prema tome, ako smo sposobni proizvesti viskokvalitetan ton u onoj formi, onda ga možemo dobiti i u ovoj. Međutim, ljudi uspoređuju tamburu i traže kvalitetu tona gitare. Ali šest žica u sazvučju zvuče drugačije od četiri žice koje mi imamo.

Kranjčević: To su dva svijeta.

Žeravica: Tako je. Znači, moramo potražiti rješenje u orkestru od prime do basa, da bismo mogli uspoređivati veliki ton sa ljepotom i kvalitetom tona jedne gitare. Ali u tom slučaju je gitara u podređenom položaju jer ovdje imamo veliki volumen. I ako to usporedimo, ta dva svijeta, onda možemo razgovarati o kvaliteti tona jednog instrumenta i jednoga orkestra. Ne znam koliko su se ljudi bavili time. Ja sam u svojim razmišljanjima otišao tako daleko... Možda, po nekima, sam preteča i došao sam prerano s tim rješenjem, tako da tržište nije spremno to sve prihvatiti, jer nije ni kupovna moć ta koja bi to omogućila. Ali isto tako ja ne mogu raditi besplatno.

Kranjčević: Na kraju krajeva, ne trebaš raditi besplatno.

Žeravica: Tako je. A osim toga, nije svakome ni dano od Boga da prepozna. Sada u početku imamo nekoliko ljudi koji su se okupili u ovaj orkestar, koji to mogu nositi, koji to osjećaju i prepoznaju. A uvijek je bilo da je netko počeo, a onda su drugi slijedili, jer im je trebalo vremena da čuju, da shvate, da se odrede. I mislim da je to sad daleko otišlo, da će to brzo izaći van.

Kranjčević: Koliko uopće pratiš tamburašku scenu kod nas u Hrvatskoj i uopće, izvan Hrvatske. Koliko si zadovoljan sa svim tim? Ili nezadovoljan? Što misliš o zasupljenosti tambure kroz medije? Treba li tambure biti u školama, na akademijama?

Žeravica: Pa, ako postignemo razinu kvalitete tona da se možemo prezentirati i da tambura može biti ravnopravna sa svim svjetskim instrumentima... Recimo, ako mi imamo latino-američki čarango ili kvatro, ili druge instrumente, buzuki, koji su priznati u svijetu, zašto naša tambura ne bi bila isto tako ravnopravna? Međutim, rješenje leži upravo u tome da tamburu moramo dići do te tonske kvalitete da se ona drugima sviđa, da bi je prihvatili u svijet instrumenata na kojima se može ponuditi glazba koja će zvučati ugodno i koju će drugi željeti slušati na takvom instrumentu.

Ne možemo odrediti sami „Mi smo najbolji!“ Ja shvaćam da smo mi najbolji na tamburi jer je to naš autohtoni instrument, na neki način. Ali isto tako, ne možemo nekome reći da nas mora slušati. I recimo, što je fascinantno, svi naši dečki koji idu na teren po Europi i sviraju, dođu i hvale se da su svirali u Njemačkoj, da su svirali u Austriji, u Francuskoj ili Engleskoj, ili ne znam gdje, da ne nabrajamo dalje. I kažu, svi su dobili pohvale. No međutim, jako rijetko se vraćaju i ponovno sviraju. Oni dobiju komplimente i budu plaćeni za svoj rad taj puta, ali nisu prisutni na toj glazbenoj sceni. To je za mene bio povod da krenem u ovaj projekt. Ali ne sam, nego sa ljudima ovdje iz domovine koji te stvari znaju, koji to mogu prepoznati.

Kranjčević: Što misliš o školama za tambure? Imamo nižu glazbenu školu, imamo srednju glazbenu školu. Nemamo je još na akademijama, ali sad postoji incijativa. Kako razmišljaš po tom pitanju? Misliš da bi se nešto moglo pomaknuti u tom smjeru, osim tog tona? Ali, da se razumijemo, nije taj ton bio definiran ni kod buzukija, ni kod dombre, ni kod balalajke, pa je nekoliko entuzijasta i dobrih ljudi uspjeli sa svojim tradicijskim instrumentima.

Žeravica: Morali bi imati promidžbu i prezentirati se drugima u svijetu, ali tako da se to drugima svidi. Mi ne možemo nekome reći da mu se tambura treba svidjeti. Mi moramo to učiniti tako da se drugima tom sviđa. A što se tiče struke, mi struke imamo dovoljno. Mislim da smo neorganizirani. Mi imamo ovdje na sceni takvih umjetnika koji na svjetskoj sceni mogu pokazati maksimum i ostvariti maksimum, upravo tako kao što se i Rusi i Grci i drugi prezentiraju na svojim folklornim instrumentima. Ali ne znam zašto to nije izašlo. Mislim da je jedna od prepreka tonski moment koji jednostavno nije zaživio u uhu ostalog dijela svijeta.

Kranjčević: Neće nama Svijet doći, pa nam praviti program za akademiju. To moramo sami.

Žeravica: Ne za akademiju. Ja govorim o svjetskom tržištu, glazbenom tržištu, a za akademiju mislim da imamo dovoljno stručnjaka koje trebamo okupiti zajedno, ali sa zajedničkim interesom i da ne vlada neko osobno mišljenje i da ne prevladava nekoliko ljudi koji smatraju da samo oni znaju kako to treba riješiti. Ima onih koji to mogu riješiti jako brzo, ali ne znam zašto se to ne rješava. Recimo, trenutno imamo u Hrvatskoj dvije kvalitetne škole tambure, ali isto nam ih vode ljudi koji su došli iz Rusije.

Dvije gospođe koje to uspješno rade, ali ne znam zašto i naši ljudi isto ne mogu to prezentirati, a čujem i prigovore na račun toga. Rekao sam u jednom momentu „Mislim da vi ne radite dovoljno. Ali nemojmo gledati zašto netko griješi ili ne griješi, ili uči pogrešno! Pitanje je što je pogrešno! Recimo, ta tromost je za mene pogrešna. Mi moramo raditi i izaći s tim van i onda će se dogoditi.“

Kranjčević: Pratiš li radi majstora u Hrvatskoj ili nekih drugih vani? Jesi upućen kako rade, što rade?

Žeravica: Pa, jesam. Imam osobne kontakte s nekima od njih.

Kranjčević: Surađujete li?

Žeravica: Jedan od njih je, rekao sam već, Franić, drugi je Đuro Zarić, koje izuzetno cijenim. U početku sam svirao tambure gospodina Tatića, ali jednostavno sam shvatio da se može dalje, pa sam radio sam. Te instrumente sam isto tako prodao po cijeni koju sam platio, znači nisam ništa izgubio i mislim da te vrijednosti koje one proizvode nalaze svoje mjesto na tržištu. Kupac je taj koji odlučuje što mu se sviđa, što mu se ne sviđa. E, sad koliko je tko uspješan i umješan, na koji način to može prezentirati, to je njegovo. Kvaliteta tona je nešto drugo. Mi se svi razlikujemo po našim tonskim ostvarenjima i mislim da ljudi imaju na tržištu prostora da svi rade, da nitko nikome ne smeta. Ja osobno gajim prijateljstva s tim ljudima. Recimo, jedan od njih je Marinko Katulić kojemu sam nedavno donio neke stvari, jer je rekao da se svidjelo kupcima, jedan rub. Zašto mu ne bih ucinio ili pak on meni? Mi smo imenjaci, pa Mladen Jurkovic, Drago Knobloch (smijeh)...

Kranjčević: Što misliš o standardizaciji oblika, dimenzija, menzure? Bi li trebalo možda napraviti nekakav seminar, više seminara, nekakav sastanak, da se to stvarno standardizira?

Žeravica: Jedan od najbitnijih faktora su seminari, da se pođe na sve instance i da se prosvjećuje, ali da se to počne već od malena, s djecom.

Kranjčević: Mislio sam na graditeljske seminare. Tajne zanata su tajne zanata, naravno da se ne otkriva sve, ali neke standarde treba definirati.

Žeravica: Dakle, trebala bi zaživjeti škola za graditelje, koja bi bila organizirana, centralizirana na jednom mjestu, u ministarstvu, i da se postave standardi, da se dogovorimo o menzurama.

Kranjčević: Kako je to vani?

Žeravica: Ja sam skolu graditeljstva završio u Mittenwaldu, u čuvenoj školi koja funkcionira već nekoliko stoljeća, gdje je sve definirano i tu nema puno filozofije. Ta škola se bazira u svijetu gitara na standardima koje je postavio Antonio de Torres. Isto kao i sve ugledne svjetske škole

Kranjčević: Oni su postavili standarde. Mi toga još nemamo.

Žeravica: Tako je. To je to. Torres je postavio mjere koje su prihvaćene. Mislim da je to pozitivno djelovalo na razvoj gitare. Postoje bečke gitare koje su se gradile u vrijeme graditelja Stauffera ali nisu zaživjele kao španjolske. One su više u komornoj glazbi i nemaju tako moćan ton. Ja sam, recimo, tim svojim susretima sa ljudima u njemačkim radionicama vidio i doživio da se njemačka škola toliko nametnula u svijetu da nema straha od španjolskih graditelja, čak da su ih preskočili u nekim elementima. Upravo zbog te svoje organiziranosti. Oni analiziraju sve u detalje. I upravo zbog toga mogu dosegnuti određene nivoe, a vrsni su majstori u finalnoj izradi i jako su točni, a to je jako bitno u ovome poslu, da bi se sve poklopilo.

Kranjčević: U svom radu, svom graditeljstvu i tamo gdje živiš i radiš, gdje gradiš, puno si u kontaktu sa strancima. Jesi li im pokazivao naše tambure, jesu li ih svirali? Kako je doživljavaju?

Žeravica: Pa, mogu slobodno reći da prvi moj odlazak u Mittenwald s jednim od instrumenata je bio susret majstora u Mittenwaldu s jednom primom i jednim tamburaškim čelom. Za njih su to primitivni instrumenti na neki način, jer nemaju takve mogućnosti koje ima gitara. Ja sam jedan takav prim koji je već tada bio preteča vremena, poslao Stipanu Jaramazoviću sa zamolbom da mi napiše karakteristiku tog tona. Povratna informacija od Stipana je glasila: „Nakon višesatnog sviranja ne zamara ruku i omogućava mi da se apsolutno mogu izraziti kao umjetnik u svijetu duhovne glazbe i klasike.“

To je bio signal da sam dostigao nešto što je mene ispunjavalo. Da bi tom tamburom krenuli i nosili se u svijetu glazbe koja se cijeni. Ne samo gudaćim instrumentima, puhaćim instrumentima... A kad su probali čelo svirati, onda su se iznenadili koliko je to lijep, ugodan i moćan ton. Radio sam ga iz egzotičnih materijala, i ono se sada nalazi u rukama Maria Zbiljskog (može se cuti na albumu Blanke Došen „Vječne romance i starogradske pjesme“, kao kontra i E-brac. Interesantno je da je taj album nosilac Porina!

Danasnji instrumenti se izrađuju na bazi iskustava i spoznaja kroz protekli period, što znači da je mogućnost suradnje otvorena i sa drugim umjetnicima sa konkretnim, zdravim i naprednim idejama.

Kranjčević: Pitao sam te za strance iz razloga što je gitara proleterski insturment, svira se u cijelom svijetu. Violine svi sviraju. Naravno, to su instrumenti koji traju stotinama godinama, koji su definirani. Što misliš, ima li tambura, makar u tragovima, takvu perspektivu? Tambura se svira na svim kontinentima, i to ne samo od naših iseljenika.

Žeravica: Mislim da postoji velika perspektiva, upravo zato što mi to volimo. Ljubav se prepoznaje i nagrađuje i ako mi to budemo s ljubavlju njegovali i razvijali na više nivoe, onda će i drugi vidjeti da je to zaista nešto vrijedno. Međutim, ako mi to zapostavimo, onda nije vrijedno spomena.

Kranjčević: S ovim ću završiti.

© www.tambura.com.hr, sva prava pridrzana

Marinko Josip Žeravica rođen je 1963. godine u Ovčari kod Đakova. Izučavanjem područja ekonomije, šumarstva i drvne industrije te dugogodišnjega radnoga iskustva kao i ljubavi prema glazbi, došlo je do nadahnuća o primjeni drvnih materijala na području gradnje trzalačkih glazbala.

Sva njegova znanja o materijalima kao i profinjen osjećaj za dinamiku i zvučnost uz vrhunsku tehniku izrade, sjedinjuju se dnevno u njegovom radu. Za njega ovaj rad predstavlja umjetnost čime s pravom nosi titulu Bau-Meister.

"Campanera" je radionica za ekskluzivne instrumente, bilo za orkestralne soliste ili glazbenike, u kojoj svaki može pronaći odgovarajući instrument. Svaki pojedini instrument radi se i ugađa individualno po mjeri za svojega svirača. Najplemenitije vrste drveta i vrhunska obrada čine zvuke "Campanera" instrumenata nezamjenjivim doživljajem.

Moj glazbeni put počinje pred kraj 80-ih godina kada uz oca i majku sa svojih 7-8 godina odlazim na probe „KUD“-a Zrinski u Brodskom Stupniku. Kako je cijeli niz naraštaja moje obitelji bio vezan za glazbu od pradjedova, djedova, mojih roditelja, tako je i mene ta nit vezala za glazbu – točnije za tamburu. Prvi tonovi, koje sam pokušavao odsvirati, bili su na tamburaškom čelu koje je otac svirao, a ja sam ga svirao stojeći, kao bas, zbog svoje veličine. Nedugo zatim otac je dao urediti jedan stari prim za mene, te mi je on i pokazao prve korake na tom instrumentu koji me i danas ispunjava radošću, veseljem, sjetom, tugom...

U razgovoru s roditeljima odlučio sam upisati glazbenu školu u Slav. Brodu, no nedugo zatim na grad su počele padati granate te smo odlučili da nema smisla riskirati i da ćemo „malo“ pričekati.

U međuvremenu s navršenih 11 godina roditelji me upisuju u školu tambure koju pokreće „KUD“ Zrinski u Brodskom Stupniku, a pod voditeljskom palicom gosp. Nenada Seletkovića. Željan napretka i više znanja i izazova, nakon nešto više od 2 godine provedene u školi tambure, odlazim u tamburaški sastav Tkanica. Tada, sa nepunih 14 godina kreće moj život sa tamburama koji traje do danas.

1998. godine sa još dvojicom svojih kolega iz TS-a Tkanica prelazim u novoosnovani tamburaški sastav Širok Šor u kojem sam proveo narednih 8 godina, a 2006. godine prelazim u također novoosnovani tamburaški bend Prijatelji u kojem i danas sviram.

Baš tih kasnih 90-tih godina, kada smo (kao i većina tamburaških sastava) pokušavali doći na renomirani festival tamburaške glazbe „Zlatne žice Slavonije“, upoznajem čovjeka koji je uvelike utjecao na moj glazbeni put kao tamburaša, i na odnos prema glazbi... Prof. Veljko Valentin Škorvaga. Tada kao sedamnaestogodišnjak nisam znao kojim putem krenuti, jer je nakon ratnih godina i ekspanzije tamburaške glazbe počelo opadati zanimanje za tu vrstu glazbe, a ja sam baš bio željan uspjeha inspiriran tadašnjim „Zlatnim Dukatima“, čija je glazba bila neizostavan dio tamburaškog odrastanja. Tu je profesor Škorvaga odigrao ključnu ulogu u mojoj „karijeri“. Pozvao me je u veliki tamburaški orkestar „Zlatne žice“ pod njegovim ravnanjem, gdje sam dobio priliku napredovati u svim segmentima muziciranja, od čitanja nota, sviranja svih žanrova tradicionalne i svjetske glazbene baštine, kulturu slušanja i sviranja u velikom orkestru... jer do tada sam bio samo u svijetu malog tamburaškog benda. Uz sve to uveo me je u svijet podučavanja mladih naraštaja u sviranju na tamburama, što mi je i danas jedno od zanimanja te mi je na kraju pružio veliku priliku zaposlivši me u Glazbenoj školi Požega, gdje sam proveo predivnih pet godina podučavajući mlade snage u sviranju na tamburama. Nažalost, zbog nedostatnog glazbenog obrazovanja nisam mogao ostati dugo na tome mjestu, ali i danas prema tom čovjeku imam ogromno poštovanje i zahvalu za sve što je učinio za mene.

U fazi „zaluđenosti“ tamburom počeo sam vrlo rano i skladati. Pisao sam, aranžirao...i do danas je to moj poziv i još uvijek moja velika ljubav. Također pišem aranžmane za razne bendove, soliste, orkestre, te sam ujedno i član jednog odličnog orkestra – Brodskog tamburaškog Orkestra. S ponosom ističem da sam od prvih dana, odnosno prvih koncerata, također član Hrvatskog tamburaškog Orkestra, za koji sam također aranžirao i dao svoj doprinos tom lijepom projektu.

Kako su se godine nizale, tako su se nizale i pjesme, aranžmani, pojavljivanje na raznim medijima, gdje sam upoznao puno vrhunskih glazbenika, pjevača, instrumentalista...te su samim time počele razne suradnje na studijskim projektima. Obzirom da sviram sve tamburaške instrumente, pružila mi se prilika da se okušam u studiju kao glazbenik. Za razliku od gažiranja studio je zahtijevao čistoću tona, trzanja...što mi je ispočetka bilo teško, no, s godinama sve dođe na svoje, pa tako i to. Danas snimam za mnoge eminentne izvođače tamburaške, ali i zabavne scene, što me izuzetno raduje jer je tambura našla svoje mjesto u svim glazbenim žanrovima. No, na jedan projekt sam iznimno ponosan, a to je album „Ljepote takve nij“ u izdanju Croatia Recordsa. Prije nekoliko godina moj prijatelj Tihomir Ivanetić došao je na ideju da snimimo album starogradskih pjesama. Obzirom da on ima svoj studio, ujedno se prihvatio i producentske palice, te sve uspio organizirati na najbolji mogući način. Pregovarao je danima sa raznim izvođačima te je na kraju ovaj CD rezultat toga truda. Tu su eminentna imena zabavne glazbe koja su pristala biti dio jedne starogradske priče sa čistim tamburaškim instrumentarijem. Aranžirati i snimati za sve njih bila je velika odgovornost, ali istodobno i čast.

Svemu ovome što sam nabrojao veliki obol dao je i majstor Marinko Žeravica bez čijih instrumenata sve što danas radim ne bi zvučalo ni približno lijepo kao što zvuči. Naime, godinama sam tražio „ono nešto“ u tamburama. Kroz ruke mi je prošlo puno instrumenata, no, nikako nisam bio zadovoljan krajnjim rezultatom. Tada se pojavio Marinko, upoznali smo se i krenuo je razgovor. Slijedilo je njegovo pitanje: „...a kakav ti, ustvari, prim želiš?!“ Tada sam shvatio da nisam pojma imao, što ustvari želim. Mjeseci druženja, razgovori o tonu, materijalima, menzurama, rezultirali su time da danas imam kompletan instrumentarij majstora Žeravice za studijska snimanja. Takav suzvuk sa starim instrumentarijem nisam mogao dobiti. A potvrdu svega su mi dali mnogi glazbenici koji su rekli da im do sada "nikad' nije bilo tako lijepo pjevati uz tambure. Savršeno štimaju, čistog tona..." To su mi rekli glazbenici koji nisu iz tamburaškog „svijeta“, što me ugodno iznenadilo. Danas aranžiram i snimam kompletan tamburaški album za Jacquesa Houdeka, što me neizmjerno veseli, jer njega smatram jednim od najboljih vokala na ovim prostorima. To će isto biti jedan lijepi tamburaški album u malo drugačijim aranžamina, s vrhunskim vokalom poput Jacquesovog, te ujedno priznanje za sve napravljeno do sada, kao i poticaj za dalje.

Dvadest godina već je prošlo, dani uz tambure se nižu, i nadam se da će, ako Bog da, još dugo tako biti.

...Pjesmo tamburaša kad' dani prolete, isprati me i tad' kao majka dijete...“

Krunoslav Dražić

Nagrade i priznanja

2015. – Rijeka:
19. dodijela Hrvatske glazbene unije "Status 2015.", nagrada za vrhunsko umijeće i vještinu sviranja u kategoriji narodne i etno glazbe za album "Ljepote takve nij'"..

Pere Ištvančić (Subotica, 8. rujna 1975.) hrvatski je akademski glazbenik i skladatelj bunjevačkog podrijetla. Brat je filmskoga i TV redatelja Branka Ištvančića.

Osnovnu je školu pohađao i završio u Tavankutu, a srednju glazbenu u Subotici. Za vrijeme osnovnoga i srednjoškolskoga obrazovanja bio je član Subotičkog tamburaškog orkestra. Potom je studirao i diplomirao glazbenu kulturu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Poslije studija zaposlio se kao glazbenik u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, gdje je od 2003. do 2008. bio i voditelj orkestra. Od 2008. zaposlen je u Tamburaškom orkestru Hrvatske radiotelevizije kao kontrabasist.

S oba je spomenuta orkestra do danas nastupao na zapaženim koncertima u Hrvatskoj i svijetu te sudjelovao u mnogobrojnim snimanjima za radio i televiziju. Djeluje i kao glazbeni producent, studijski glazbenik, aranžer i skladatelj. Do danas je skladao glazbu za više od 30 dokumentarnih filmova poznatih hrvatskih redatelja, primjerice Branka Ištvančića, Silvija Mirošničenka, Irene Škorić, Nenada Puhovskog, Mira Brankovića, Ante Marića, Gordana Stojića, Dražena Piškorića i drugih. Stalni je član zagrebačkih vokalno-instrumentalnih sastava Kužiš stari moj i Zapadni kolodvor te Tamburaškog orkestra Campanera iz Đakova.

Popis djela (izbor)
Tamburaške i popularne skladbe
Bunjevačka sićanja
Polja milosti
Senjicu senjala
Slavonija
Tambura je sve što imam
Utisni lik svoj Isuse
Filmska glazba
Plašitelj kormorana – dokumentarni film, režija: Branko Ištvančić, HRT i Zagreb film, 1998.
Zamrznuti kadar – igrani film, režija: Branko Ištvančić, HRT, 1999.
Željeznicu već guta daljina – dokumentarni film, režija: Branko Ištvančić, HRT, 2000.
Čelični zagrljaj – dokumentarni film, režija: Branko Ištvančić, HRT, 2001.
Snovi na peronu djetinjstva – dokumentarni film, režija: Silvio Mirošničenko, Factum, 2001.
Lovac na puhove – dokumentarni film, režija: Branko Ištvančić, HRT, 2002.
Čuvar tegljača – dokumentarni film, režija: Silvio Mirošničenko, Factum, 2002.
Tajanstvena Hrvatska (serijal) – dokumentarni film, režija: Gordan Stojić, HRT, 2003.
Vedran – dokumentarni film, režija: Miro Branković, HRT, 2003.
Lica obilježena vremenom – dokumentarni film, režija: Silvio Mirošničenko, HRT, 2004.
Ophodar pruge – dokumentarni film, režija: Silvio Mirošničenko, HRT, 2004.
Palatucci, riječki Schindler – dokumentarni film, režija: Gordan Stojić, HRT, 2005.
Draga Gospa Ilačka – dokumentarni film, režija: Branko Ištvančić, Artizana & Udruga Dr. Ante Starčević (Tovarnik), 2010.
Od zrna do slike – dokumentarni film, režija: Branko Ištvančić, Olimp produkcija Zagreb i HRT, 2011.
Brda 21000 Split – dokumentarni film, režija: Silvio Mirošničenko, Artizana, 2012.

Nagrade i priznanja

2010. – Trsat: 1. Festival hrvatskih vjerskih filmova, nagrada za najbolju glazbu u filmu Draga Gospa Ilačka
2010. – Subotica: prva nagrada na X. Festivalu bunjevački’ pisama za skladbu Tambura je sve što imam